• Izdavačka kuća Odiseja
spomenka krajčević
Spomenka Krajčević

Spomenka Krajčević rođena je 1949. u Beogradu, gradu koji je obeležio njen život i njeno stvaralaštvo. Posle studija Opšte književnosti sa teorijom književnosti, magistrirala je na Katedri za germanistiku Filološkog fakulteta u Beogradu (1973). Dvadeset godina radila je u Tanjugu, najpre kao prevodilac, potom kao urednica privredne redakcije. Uporedo se bavila i književnim prevođenjem a danas je jedan od najistaknutijih srpskih prevodilaca s nemačkog.

Za prevod knjige Austerlic V. G. Zebalda dobila je prestižnu nagradu „Miloš Đurić” (2009). Da postoji nagrada za prevod književnosti za decu, sigurno bi je dobio Spomenkin prevod kultnog dela Paula Mara Ujka Florijanov leteći buvljak koje je, premda izuzetno cenjeno i popularno na nemačkom govornom području, smatrano neprevodivim, dok se nije pojavio prevod na srpski. Treba pomenuti i njene prevode dela Bernarda Šlinka (Čitač, Bekstva od ljubavi, Povratak kući, Vikend, Gordijev čvor, Letnje laži) i Marlen Haushofer (Kako smo ubili Stelu), Elijasa Kanetija (O smrti), Kristine Nestlinger (Hugo, dete u najboljim godinama; Gost iz Engleske, Kad se umeša mislilac, Od ponedeljka će sve biti drugačije), Mihaela Endea (DŽim Dugme i Luka mašinovođa), kao i dnevnika Maksa Friša, čije su romani svojevremeno bili tema njenog magistarskog rada.

Osamdesetih godina oko časopisa za decu Tik-Tak okupila se grupa autora koji su bitno uticali na formiranje savremene srpske scene stvaralaštva za decu. Spomenka Krajčević je tako zakoračila u svet književnosti za decu najpre kao saradnik u časopisu Tik-Tak, a zatim kao urednica u izdavačkim kućama Zepter Book World i Draganić, gde je uređivala časopise Veliko dvorište i Malo dvorište. Objavila je dve zbirke priča za decu: Tajni život životinja (Nolit, 1986) i Vrteška (Nolit, 2001).

Za odrasle je počela da piše mnogo kasnije. Junak i tema njenih impresionističko-putopisnih zapisa, Beograd, predstavljen je kroz tri knjige: Kalemegdan izbliza (2008), Krugom dvojke (2010) i Šetnje Adom (2014). Putopisi se obično pišu o dalekim, egzotičnim predelima. Spomenka Krajčević pokazuje da se može putovati i po rodnom gradu, po vertikali i horizontali – kroz njegove predele, njegovu istoriju, legende, arhivsku građu, odsjaje u svesti posmatrača. Umesto putopiscu-prolazniku, grad se ovde otkriva pažljivom, stalno prisutnom posmatraču, koji upija poznate predele, istražuje njegove slojeve i gradi nove, sopstvenim doživljajima ili domišljanjem. NJen pripovedač, šetač, vraća se istim mestima, ali on sam nikada nije isti, jer je uslovljen diktatima različitih raspoloženja i slojevima iskustva. Tako se u prustovskoj percepciji menjaju i sami prizori. Scene su povezane naizgled nasumičnom radnjom – šetnjom. Međutim, u autorkinom doživljaju šetnje nema ničega nasumičnog i slučajnog, već je to, naprotiv, kreativni, izražajni čin, iskaz nastao odabirom ponuđenih mogućnosti, konotativno obojen raspoloženjem šetača. U prvoj knjizi beogradskih putopisa, Kalemegdan izbliza, sažeto je njeno viđenje šetanja:

Različite putanje i načini hoda upućuju i na razlike u onome što se na Kalemegdanu traži i nalazi. Što, onda, znači da je Kalemegdan, budući za svakog, pa i u svakoj prilici, drugačiji, podloga za verzije koje stvaraju njegovi šetači.

Po povratku sa jedne zimske šetnje naletela sam na potvrdu slike koja mi je još bila pred očima. U knjizi Prakse svakodnevnog života Mišel de Serto kaže otprilike sledeće: grad je jezik, riznica mogućnosti, a hodanje je čin govora tog jezika. Za svoje šetače, i Kalemegdan je jezik.

Koristeći Beograd kao jezik, kako trilogija odmiče, šetnjom ispisane rečenice postaju sve ličnije, a doživljaji, impresije, domišljanja i asocijativni nizovi sve slobodniji. To, paradoksalno, knjigu Šetnje Adom čini istovremeno ličnijom, više autobiografskom, i literarnijom, manje putopisnom a bližoj umetničkoj prozi. Žanrovskoj složenosti dela doprinosi i položaj pripovedača: on nije samo junak, već i deo predela, neko ko vizuelno i značenjski obeležava staze kojima redovno prolazi. Spomenka Krajčević, figura koja u određeno doba dana i godine brzim hodom promiče Kalemegdanom ili Adom, postala je jedan od gradskih repera, pojava koja se gotovo izvesno može očekivati, poput spomenika koji sačekuju prolaznike na beogradskim ćoškovima.

Kada se šetnja gradom prelama kroz svet ovakvog, naročitog pripovedača, koji je oblikuje svojim bogatim čitalačkim i životnim iskustvom, svojom protestantski odgovornom potrebom da utvrdi i proveri istorijske tragove, i stidljivim ali nesavladivim porivom za stvaranjem – nastaje složena slika grada kao polazišta i ishodišta brojnih priča.

Prizori su inspiracija ili pre pokretač za priče koje ne moraju imati nikakve veze s realnošću osim varnice koje su upalile u svesti šetača. Upravo su te kratke prozne crtice, književna nadgradnja faktografske građe, ono što očarava u knjigama Spomenke Krajčević. Tek nagoveštene u delu Kalemegdan izbliza, raštrkane po Krugu dvojke, konačno su pronašle svoje mesto u knjizi Šetnje Adom, gde prožimaju čitavo narativno tkivo u savršenoj ravnoteži s onim drugim, nefikcionalnim sastojkom. Scene su mahom osvetljene lakom, difuznom duhovitošću, bilo da se romantizovane predstave sagledavaju s ironijske distance, bilo da komični obrti izviru iz životnih situacija. Ima u njima i cinizma, i impresionističkog poleta da se brzo, pre nego što nam promakne pred očima, uhvati nešto važno – lepota, paradoks, neka činjenica života, ima i poigravanja s bezbrojnim mogućnostima razvoja događaja koju samo književnost nudi prkoseći ograničenosti stvarnosti, ima i poetskih slika, i zanimljivih anegdota. Preplitanjem svih tih elemenata nastaje specifična, uznemirujuća i zanosna proza po kojoj se Spomenka Krajčević prepoznaje.